Bojan Glavašević
| Bojan Glavašević | |
| |
| Saborski zastupnik 10. saziva Hrvatskoga sabora | |
|---|---|
| trenutačno | |
| u službi od 22. srpnja 2020.[1] | |
| Pomoćnik ministra branitelja | |
| trajanje službe 5. travnja 2012. – 4. veljače 2016. | |
| Premijer | Zoran Milanović |
| Saborski zastupnik 9. saziva Hrvatskoga sabora | |
| trajanje službe 14. listopada 2016.[1] – 18. svibnja 2020 | |
| Rođenje | 26. srpnja 1984., Vukovar |
| Politička stranka | nezavisni (od 2018.) SDP (od 2015. do 2018.) |
| Zanimanje | Lingvist i sociolog |
Bojan Glavašević (Vukovar, 26. srpnja 1984.), hrvatski političar, jezikoslovac i sociolog, te saborski zastupnik u 9. sazivu i 10. sazivu Hrvatskoga sabora. Sin je poznatog ratnog izvjestitelja iz Vukovara i heroja Domovinskog rata Siniše Glavaševića.
Raniji život[uredi | uredi kôd]
Živio je u Vukovaru do 1991. godine, odnosno početka bitke za Vukovar u Domovinskom ratu. Zbog ratnih okolnosti u Zagrebu živi od 1991. godine, gdje je došao s majkom Majdom i bakom Cecilijom.[2] Njegov otac, koji je tijekom Domovinskog rata izvještavao o stradanjima koja su se događala u cijeloj Hrvatskoj, a posebice u Vukovaru, ubijen je od strane srpskih paravojnih snaga.
Zbog ratnih stradanja završava Osnovnu školu "Izidor Kršnjavi" u Zagrebu. Upisuje se u Privatnu klasičnu gimnaziju u Zagrebu, nakon čega nastavlja svoje akademsko obrazovanje na Filozofskom fakultetu. Tijekom osnovnoškolskih i srednjoškolskih dana bavio se prevođenjem književnih tekstova s klasičnih jezika i judom. Tijekom studija bio je aktivan u nekoliko udruga, a nakon diplomiranja zapošljava se na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.[3]
Nakon što je diplomirao, od lipnja 2009. godine zaposlen je kao znanstveni novak na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje je svoja znanstvena istraživanja temeljio na sociolingvističkim temama. Na Odsjeku za lingvistiku sudjelovao je u nastavi držeći seminare na trima kolegijima: Etika govorenja, Jezik u javnoj i interpersonalnoj komunikaciji te na Primijenjenoj lingvistici.[4]
Politička karijera[uredi | uredi kôd]
Nestranački početci u Ministarstvu branitelja[uredi | uredi kôd]
Nakon što je Kukuriku koalicija pobijedila na parlamentarnim izborima 2011. godine, premijer Zoran Milanović izdvaja resor ratnih veterana u zasebno Ministarstvo branitelja na čije čelo postavlja nestranačkog ministra i ratnog heroja Predraga Matića.[5] Matić ga zatim u siječnju 2012. godine imenuje predstojnikom ureda ministra što mu je prva politička pozicija, a Vlada i ministar u travnju 2012. godine imenuju ga za privremenog direktora Fonda za stipendiranje hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i djece hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, a zatim za pomoćnika ministra Uprave za pravne i stambene poslove Ministarstva branitelja.[6]
S obzirom na svoj angažman u Ministarstvu, ubrzo postaje jedna od bliskih osoba, tadašnjem ministru, Predragu Matiću, te aktivno sudjeluje u kreiranju politika Ministarstva i službenoj objavi Registra branitelja. Jedan je od glavnih autora Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja tijekom oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu.[3]
Prosvjedi branitelja[uredi | uredi kôd]
Sudjelujući 2014. godine na konferenciji u Vukovaru, Glavašević je iznio opažanje kako među hrvatskim braniteljima, koji su pobijedili u ratu i imaju brojna prava, postoji niz slučajeva oboljelih od PTSP-a i malignih bolesti, dok kod pripadnika srpskih postrojbi, koje su izgubile rat i nemaju sličnih prava, nema niti pojave PTSP-a.[7] Zbog navedene izjave, započeo je prosvjed hrvatskih branitelja pod nazivom "Sto posto za Hrvatsku" koji je trajao 555 dana sa zahtjevom za njegovom smjenom i smjenom ministra Matića.[8]
Prosvjed je podupirao, tada oporbeni, HDZ koji je koristio sebi sklone udruge za destabilizaciju 12. Vlade Republike Hrvatske. Tijekom prosvjeda, prosvjednici su ga verbalno i fizički napadali te oštetili zgradu Ministarstva što je doseglo vrhunac iznošenjem plinskih boca na ulice.[9] Unatoč napadima, Bojan Glavašević nije ispunio zahtjeve branitelja za njegovom ostavkom. On i njegova uža obitelj bili su pod policijskom zaštitom zbog upućenih im prijetnji sve do završetka prosvjeda.
Parlamentarni izbori 2015. i 2016. godine[uredi | uredi kôd]
Povodom parlamentarnih izbora 2015. godine, Zoran Milanović postavlja Bojana na izbornu listu koalicije "Hrvatska raste" zbog doprinosa u radu 12. Vlade, a nakon poraza se učlanjuje u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske u siječnju 2016. godine.[10] Postavljen na 7. mjesto VI. izborne jedinice,[11] Bojan ne postaje saborskim zastupnikom 8. saziva Hrvatskoga sabora. Međutim, nakon opoziva 13. Vlade i raspuštanja Sabora, Bojan je izabran preferencijalnim glasovima na parlamentarnim izborima 2016. godine na istoj poziciji tadašnje Narodne koalicije.[1] Kao saborski zastupnik postaje potpredsjednikom Odbora za europske poslove Hrvatskoga sabora, članom Odbora za informiranje, informatizaciju i medije, Odbora za obrazovanje, kulturu i znanost, te Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.[1] U svojim nastupima često se bavi pitanjima Europske unije, obrazovanja, ljudskih prava, slobode medija i kulture, te tehnološkim inovacijama.
U kolovozu 2018. godine izlazi iz SDP-a te daje neopozivu ostavku na dužnost člana Predsjedništva SDP Hrvatske zbog neslaganja s ostatkom vodstva. Smatra kako SDP pod vodstvom Davora Bernardića ne može ponuditi odgovor ni na jedno važno pitanje o budućnosti Hrvatske.[12]
Parlamentarni izbori 2020. godine[uredi | uredi kôd]
Nakon izlaska iz SDP-a, pridružuje se na izbornoj listi političke platforme i stranke "Možemo!", ali kao nezavisni zastupnik. Na izbornoj listi u 6. izbornoj jedinici postavljen je na, posljednju, 14. poziciju. S preko 3000 glasova, uvjerljivo najviše glasova na izbornoj listi, ulazi u 10. saziv hrvatskoga Sabora kao jedini kandidat na izbornoj listi Možemo! u 6. izbornoj jedinici. U Saboru djeluje kao nezavisni zastupnik u Klubu zastupnika zeleno-lijevog bloka. Osim zastupnika u Saboru, obavlja dužnosti potpredsjednika Odbora za europske poslove i član je Odbora za vanjsku politiku.[1]
Odnos prema ratu i ocu[uredi | uredi kôd]
Zbog iskustva ratnog progonstva i stradanja svoje obitelji, Bojan smatra kako niti jedan rat nema pobjednika te da svaki rat donosi tugu, žalost i smrt. Otac Siniša, koji je ubijen u Vukovaru, dugo se vodio kao nestao, da bi ga obitelj identificirala i pokopala 14 godina nakon njegove smrti. Zbog toga, trudi se da njegova djeca imaju svoje djetinjstvo i da budu lišena one vrste brige i tuge koju je on sam imao u tim godinama.[13] Zbog doprinosa izgradnji tolerantnog društva, nagrađen je mirovnom nagradom “Krunoslav Sukić" 2014. godine.[14]
Dok je u široj javnosti prepoznat po žrtvi njegova oca Siniše, koji je u javnosti doživljavan simbolom i herojem Domovinskog rata, manje, ekstremno desne skupine napadaju ga zbog njegovog političkog opredjeljenja kao socijaldemokrata.[15] Tijekom antićiriličnih prosvjeda 2013. godine, pobunio se protiv uporabe snimaka izvještavanja njegovog oca, odgovarajući kako on i njegova obitelj ipak najbolje poznaje Sinišu, te kako je bio čovjek širokih nazora koji je cijenio multikulturalnost i bogatstvo svih 26 nacionalnih manjina u Vukovaru.[16]
Svojeg je oca posljednji put vidio na svoj prvi dan škole 1991. godine. Siniša se probio iz Vukovara u crvenom golfu dvojci tijekom bitke za Vukovar.[17]
Privatni život[uredi | uredi kôd]
Oženjen je i ima dvoje djece. Govori engleski, francuski, talijanski i norveški jezik. Obožavatelj je latinskog i starogrčkog jezika te je aktivni korisnik Twittera.
Nagrade i priznanja[uredi | uredi kôd]
- Mirovna nagrada “Krunoslav Sukić" zbog višegodišnjeg doprinosa u izgradnji tolerantnog i miroljubivog društva u Republici Hrvatskoj (2014.)[14]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c d e Stranice Hrvatskoga sabora o Bojanu Glavaševiću (pristupljeno 12. rujna 2020. godine)
- ↑ Osobni blog Bojana Glavaševića(pristupljeno 20. studenoga 2017. godine)
- ↑ a b Službebena SDP-ova stranica Bojana Glavaševića Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. prosinca 2017. (Wayback Machine)(pristupljeno 16. studenoga 2017. godine)
- ↑ Biografija.com o Bojanu Glavaševiću(pristupljeno 16. studenoga 2017. godine)
- ↑ Hrvatska uopće ne treba ministra branitelja Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. prosinca 2017. (Wayback Machine)(Novi List, objavljeno 16. ožujka 2016. godine)
- ↑ Tko je tko, Središnji državni ured za razvoj digitalnog društva(pristupljeno 16. studenoga 2017. godine)
- ↑ Glavašević: Snimka je izvučena iz konteksta, nisam izjednačavao žrtvu i agresora! (Dnevnik.hr, objavljeno 2. studenoga 2014. godine)
- ↑ Prosvjedi branitelja u Savskoj traju već godinu dana, a ovo je nekoliko bitnih stvari koje su se dogodile(Telegram, objavljeno 25. listopada 2015. godine)
- ↑ Branitelji napali Glavaševića, Matić žestoko uzvratio riječima! Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. rujna 2018. (Wayback Machine)(objavljeno 21. listopada 2014. godine)
- ↑ Pitali smo svježe SDP-ovce zašto su se sada učlanili. Evo što kažu(Tportal, 16. siječnja 2016. godine)
- ↑ Koalicija Hrvatska raste predala liste za parlamentarne izbore(SDP, pristupljeno 16. studenoga 2017. godine)
- ↑ Telegram: Glavašević izašao iz SDP-a; neće vratiti mandat, planira okupiti nezavisne zastupnike (objavljeno 27. kolovoza 2018. godine)
- ↑ Osnovna škola Izidora Kršnjavoga: Sjećanje na Vukovar (objavljeno 18. studenoga 2011. godine)
- ↑ a b Laureati Krunoslav Sukić za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. prosinca 2017. (Wayback Machine) (pristupljeno 16. studenoga 2017. godine)
- ↑ Intervju za Večernji list: Odvratne su stvari govorili o meni, ocu i obitelji, a Glasnović potiče i na nasilje (objavljeno 4. listopada 2016. godine)
- ↑ Dnevnik.hr neformalno s Bojanom Glavaševićem (objavljeno 7. travnja 2017. godine)
- ↑ Bojan Glavašević o svojem prvu danu škole i ocu Siniši na Facebooku (objavljeno 3. rujna 2017. godine)