Evanđelje Iv 6, 35-40

U ono vrijeme reče Isus mnoštvu:

»Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. No rekoh vam: vidjeli ste me, a opet ne vjerujete. Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.

A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«

Komentar

U ovom dijelu govora o kruhu života Isus pokušava svoje slušatelje natjerati na skok vjere. On ih je zadovoljio zemaljskim kruhom i sada želi da ogladne za nebeskim kruhom.

Učitelj želi usmjeriti pažnju mnoštva prema definitivnom, prema vječnom životu. Željeli su da im Isus zajamči kruh svagdanji, ali On im daje do znanja da autentična sigurnost leži u tome da naše postojanje prepustimo u njegove ruke i da se prepustimo u vječnost: „A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.“

Koliko smo truda uložili u stjecanje zemaljske sigurnosti! Međutim, mnogo puta otkrijemo da je ona krhka. Ono što se stekne uz mnogo odricanja može se izgubiti udarom zle sreće i, što je još gore, i mi sami možemo se srušiti kad vidimo kako je nestalo onoga što nas je toliko koštalo da bismo postigli.

Isus ne želi da izgubimo srce pred životnim zastojima. Zato on ostaje u Euharistiji, tako da naše srce počiva u njemu i bude vrlo sigurno, s našim pogledima uprtim u nebo dok hodamo zemljom.

Crkva Euharistiju naziva "zalogom buduće slave" (usp. Katekizam Katoličke crkve, br. 1402). Sam se Isus obvezuje, da tako kažem, otvoriti nam nebeska vrata ako smo ga tijekom godina života primali s predanošću. I to je ono što u konačnici najviše vrijedi: naši su uspjesi ili neuspjesi, promjene u planovima itd. relativni. S druge strane, u Euharistiji postoji konačni život.