mision1
127.1K
01:12:04
Pisma pateru Jakobu. Finska, 2009. Režija: Klaus Haro Sažetak: Leila je davno ubila osobu te je zato osuđena na doživotni zatvor. Nakon 12 godina u zatvoru dobije potpuni oprost kazne. Prije nego što …More
Pisma pateru Jakobu.
Finska, 2009.
Režija: Klaus Haro
Sažetak:
Leila je davno ubila osobu te je zato osuđena na doživotni zatvor. Nakon 12 godina u zatvoru dobije potpuni oprost kazne.
Prije nego što napusti zatvor, državni činovnik tumaći joj da je Jakob, stari i slijepi seoski svećenik, traži pomoćnika. Leila prihvati posao.
Radi se o pomaganju svećeniku da odgovori na pisma koja mu stižu. U pismima ljudi traže njegovu duhovnu pomoć.
Dva radikalno suprotstavljena svijeta isprepliću se u ovoj emocijonalnoj priči o oproštenju, prijateljstvu, pomaganje starima i golemoj moći Božjeg otkupljenja.
Marina Didak shares this
29
suzana monika klara
je to istinito ?
suzana monika klara
2. SRPNJA Sveti Bernardin – „nasmijani svetac“ Njemu su se s jednakim povjerenjem obraćali i biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i običan puk. Privlačili su ih i njegovi karizmatski darovi, osobito dar čudesa OD PRAVNIKA DO SVECA Bernardin se rodio 1. prosinca 1530. u Carpiju, u sjevernoj Italiji. Stekao je zamjernu humanističku kulturu te postao dvostruki doktor: građanskoga i crkvenoga prava …More
2. SRPNJA Sveti Bernardin – „nasmijani svetac“ Njemu su se s jednakim povjerenjem obraćali i biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i običan puk. Privlačili su ih i njegovi karizmatski darovi, osobito dar čudesa OD PRAVNIKA DO SVECA Bernardin se rodio 1. prosinca 1530. u Carpiju, u sjevernoj Italiji. Stekao je zamjernu humanističku kulturu te postao dvostruki doktor: građanskoga i crkvenoga prava. Po naravi je bio veseljak, optimist, vedar, srdačan, prema drugima pun poštovanja, darežljiv. Sve su to vrline koje čovjeku daju veliku vrijednost i osvajaju simpatije. Stoga nije čudo da je Bernardin kroz deset godina kao pravnik obavljao razne pravno-administrativne službe i to s uspjehom. Da je u njima ostao, vjerojatno bi se u društvu častima i bogatstvom visoko popeo. No, on je vidio da će kao pravnik biti izložen opasnostima u kojima bi se mogao ogriješiti o glas savjesti, o pravdu i poštenje. Izgubivši i ženu, koju je veoma volio, sve je više u duši dozrijevao i tako se osposobio da je mogao donijeti jednu veliku životnu odluku. Posljednje mjesto njegova građanskoga službovanja bio je Napulj. Tamo je došao u dodir s Družbom Isusovom. Na njega su naročito djelovala dva isusovca, koje je promatrao u crkvi. Njihovo čedno i pobožno držanje pobudilo je njegovu pažnju i on se počeo zanimati za red kome pripadaju. Saznavši da je to Družba Isusova, oduševio se za nju te zamolio da i on bude u nju primljen. Bile su mu tada 34 godine. UZEO JE SVOJ KRIŽ I KRENUO ZA ISUSOM Stupivši 13. listopada 1564. u Družbu Isusovu, svijet, svoju pravničku karijeru, odrekavši se čak i svoje humanističke kulture – ili bolje: zamijenivši je znanošću križa. A to je značilo potpuno se odreći samoga sebe, uzeti križ te ići za Isusom. U jednome pismu svome ocu ovako je opisao Družbu Isusovu: »U njoj se provodi dobar život, slijedi zdrav nauk, siromašno odijeva – ali zato uživa duhovno bogatstvo, žar ljubavi prema Bogu i bližnjemu.« Sve te osobine podsjećaju Bernardina na prvotnu crkvenu zajednicu u Jeruzalemu s apostolima na čelu. On se među subraćom u Družbi osjeća kao u nekom zemaljskom raju, zadovoljan i smiren u srcu, upravljajući sve na službu Bogu i bližnjemu. BIO JE OBDAREN DAROVIMA DUHA Njegova pisma i njegova subraća svjedoče o darovima Duha kojih je bio pun. Bila je to radost, mir, velikodušnost, dobrohotnost, dobrota, vjernost, blagost. 1574. bio je poslan u Lecce da ondje osnuje kolegij u kojemu će biti poglavar, ali i podložnik. Svojom svetošću, ljubaznošću u susretima s ljudima, strpljivošću, uslužnošću, kao duhovni vođa i svetac, omilio je svima pa su ga nazvali »ocem grada«. Njemu su se s jednakim povjerenjem obraćali i biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i običan puk. Privlačili su ih i njegovi karizmatski darovi, osobito dar čudesa. Sveti Bernardino Realino je nasmiješeni svetac. Njegov se smiješak temelji na dubokoj usrdnosti s Isusom. Iz te je usrdnosti izlazio uvijek među ljude pun vedrine, blagosti i dobrohotnosti. Nju nije moglo ništa uništiti. Na početku svoga boravka u Lecceu naišao je na nerazumijevanje, pa i kod subraće, ali se time nije dao svladati. Sačuvao je vedrinu, nadu, i u tome je bila tajna njegova uspjeha. Vjerovao je da Isus sve vidi, sve zna, i to mu je bilo dosta. Kad je ostario, mogao je još jedino moliti, davati dobar primjer i zračiti oko sebe svetost. I to je bilo mnogo. Sav se grad okupljao oko njegove ličnosti pa su svetoga starca gradski oci zamolili da Lecce uzme pod svoju zaštitu. On je to prihvatio, ali je znao da pravi zaštitnik toga grada može Izvor: Sveti Bernardin – „nasmijani svetac“